"U stvari, ono što mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tačno. Ja nisam sretan u svome životu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znači trud). Ja se još trudim i tražim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreća. Još ga nisam našao, ali kada ga pronađem, javiću ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva. Zovem se Se'id Ez-Zijani i odrastao sam u muslimanskoj porodici. Kada sam došao u period puberteta sanjao sam - kao i ostali moji vršnjaci tada - o tome kako ću postići dvije stvari, koje sam tada smatrao veoma važnim: ugled i bogastvo. Tragao sam za srećom i pokušavao doći do nje na bilo koji način. Počeo sam sa radom na marokanskom radiju, relazirajući manje priloge u pauzama između nekih programa. Zatim sam uznapredovao i počeo realizirati posebne programe, stekavši tako dobro iskustvo na tom planu.
Nakon toga sam se prebacio na televiziju. Tu sam postepeno napredovao, sve dok nisam dostigao stepen prvoklasnog urednika - što je najviše do čega može dospjeti radnik na televiziji. Pripremao sam emisije vijesti, te mnogobrojne i raznovrsne zabavne programe za omladinu. Tako sam stekao veliku popularnost kakvu niko prije mene nije imao. Moje ime su svi spominjali, a moj glas se čuo u svakoj kući.
Ali, pored tog ugleda, ja nisam bio sretan. U duši sam se jako tjeskobno osjećao, pa sam rekao sam sebi: Mozda ću sreću pronaći u muzici. I stvarno, ugled na radiju i televiziji mi je pomogao da u toku jednog tv-programa izvedem jednu kraću pjesmu. Ona mi je otvorila vrata u svijet muzike. Tako sam ušao u svijet muzike, postigavši ubrzo i na tom planu veliku popularnost. Na tržištu su se pojavile hiljade muzičkih kaseta sa mojim glasom.
Međutim, i pored svega toga, ja sam i dalje bio jadan i nesretan i osjećao sam dosadu i tjeskobu u grudima. Zaista Allah, dž.š., govori istinu kada kaže: "Onome koga Allah želi da uputi - On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim učini kao da čini napor da na nebo uzleti."
Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! - pa sam htio da i ja učestvujem u toj sreći. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, učestvujući u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta ličnost u državi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjeću. Društveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije ličnosti, emiri i drugi. Išao sam od dvorca do dvorca, a vrata su mi se otvarala kao da sam ja vlasnik tih dvoraca. Međutim, ipak, osjećao sam da nisam ostvario sreću kojoj sam težio.
I tako jednog dana, jedan novinar je uzeo od mene poduži intervju. Između ostalog, pitao me je: "Gospodine Se'ide ez Zijani, koincidencija je da vaše ime oslikava vaš život: vaše ime je Se'id (sretan), a Vi i jeste sretni. Šta kažete na to?"
Ja sam mu odgovorio: "U stvari, ono što mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tačno. Ja nisam sretan u svome životu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (što ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znači: trud). Ja se još trudim i tražim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreća. Još ga nisam našao, ali kada ga pronađem, javiću ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.
Zatim su prolazili dani, mjeseci, godine... Imao sam starijeg brata koji je odavno živio u Belgiji. Bio je prosječan čovjek, samo što se od mene više pridržavao vjere i vjerskih propisa. On je u Belgiji naišao na neke islamske aktiviste, koji su utjecali na njega pa se još više vratio vjeri. Razmišljao sam o jednoj turneji po Belgiji u okviru koje bih mu učinio kurtoaznu posjetu, a zatim nastavio svoje putovanje širom svijeta.