Godine 1992. rodila sam lijepu djevojčicu. Bila je nalik na meleka. Nikada prije nisam vidjela ljepšu bebu. Izgledala je prelijepo, da bi bila stvarna, a bila je. U novembru iste godine, kada je beba Tina imala pet mjeseci, umrla je od sindroma iznenadne dječje smrti (Sudden Infant Death Syndrome). Bila sam i očajna i ljuta. Nisam mogla shvatiti kako je Bog mogao uzeti moje dijete dok je u svijetu bilo beba koje su patile. Na sahrani su me ljudi tješili: ”Ti ćes nju vidjeti jednog dana u raju.” Ja bih im samo rekla: ”A kako znate da ću ja u raj?”
I tako sam odlučila da pronađem pravu vjeru koja će me voditi tamo gdje ću moći ponovno vidjeti svoju kćerku. Budući da sam odgajana kao kršćanka, ja sada više nisam mogla slijepo prihvatati neku drugu vjeru. Trebala sam odgovore, nešto što ima smisao. Svake noći, tokom dvije godine, ja sam molila za uputu od Boga.
“Dragi Bože, znam da Ti znaš šta je u mom srcu, ali ja sam povrijeđena. Oduzeo si mi bebu, dok nisam pazila. Nisam uspjela ni reći: zbogom. Želim je vidjeti ponovno. Možeš li mi, molim Te, pokazati pravi put? Onaj put, kojim Ti želiš da krenem? Ne mogu vjerovati da je kršćanstvo ono što želiš za mene. To za mene nema pravog smisla. Molim Te, pokaži mi pravu vjeru. Ja sam spremna. Ah, i da li mi možeš poslati muža, pa da mogu imati više beba? Hvala, Bože, i molim Te, pazi moju bebu i reci joj da je volim i da sam je mnogo poželjela.”
Kada bi završila, budi bi u suzama. Proučavala sam mnoge vjere, ali nijedna nije zaokupila moju pažnju. Počela sam misliti da me je Bog zaboravio, da ima prečeg posla. Onda, jednog dana, dok sam radila u baru, upoznala sam ženu, koja je također tamo radila. Sprijateljile smo se i ona mi je ispričala svoj “veliki plan”. Pitala me je, da li bih ja išla u Maleziju, da uspostavim poslovne kontakte za nju. Ona nije mogla ostaviti svoju djecu i ona bi meni platila sve troškove. Rekla sam: “Kada treba da krenem?” Na aerodrom sam došla sa samo dvije torbe, novčanikom i ne znajući kako da ostvarim cilj. Nisam znala ni gdje ću stanovati. Bila sam jako uzbuđena! U Maleziju sam stigla sredinom ramazana. Svi su bili ljubazni prema meni, a ja sam bila paranoidna. Stalno sam se plašila da će me neko prevariti ili možda nešto još gore. Ali, oni ne samo da su bili ljubazni, nego nisu tražili ništa za uzvrat. Nikad nisam srela tako divne ljude. Pitala sam taksistu zašto je svako tako raspoložen. On je rekao :”Sada je Ramazan i kada učinimo dobro djelo, Allah nas nagraduje dvostruko.” Ja sam rekla: ”Dobar taj Bog.”