Jedan poznati profesor akaida pripovijeda nam svoj susret sa dječakom koji je tada, kada je on pripremao svoju doktorsku disertaciju, mogao imati najviše četiri godine. Kaže: ''Imao sam dogovoren sastanak sa svojim mentorom te sam, došavši do njegove kuće, pokucao na vrata. Vrata je otvorio dječak. Upitao sam ga za oca i tražio da ga pozove.... Međutim, dječak mi reče: ''Ne, dok mi ne odgovoriš na pitanje.'' ''Koje pitanje?'', rekoh. Pored ulaznih vrata stajala je crna mačka sa bijelim pjegama. ''Zašto je ova mačka crna i ima bijele pjege?'', upita dječak. Zbunio sam se pa sam mu rekao: ''Rekao sam ti da pozoveš oca.'' ''Ne, dok mi ne odgovoriš na pitanje'', opet reče. Razmislio sam i nisam imao odgovora. ''Dobro, ne znam odgovor, hajde ti odgovori!'', rekao sam. ''Zato što ju je Allah takvu stvorio'', kratko odgovori dječak. ''Tako mi Allaha, u pravu si!'', rekao sam ushićeno.
Pogledajmo kako je malehni dječak dao lekciju profesoru akaida i to upravo u njegovoj struci. Vjerujem da su se ovakvi i slični slučajevi dogodili svakome od nas.
Često smo u prilici da od svoje djece čujemo riječi ili vidimo postupke koji nas začude jer ne odgovaraju njihovom uzrastu. Poslušajmo njihove međusobne razgovore, razgovore djece u dobi od tri do pet godina, vidjet ćemo da oni itekako razumiju mnogo više nego što mi mislimo.
Trebamo znati da djeca već od treće godine, a neki i dosta ranije, razumiju stvari kojih nismo ni svjesni, samo što dijete nekada nije u stanju da svoje misli i osjećaje ispolji riječima.
Nerijetko nas djeca posavjetuju tako da se zaprepastimo, čak postidimo, i zbog njihove iskrenosti i neporočnosti na najljepši način njihov savjet prihvatimo.
Poslušajmo događaj koji je jednom našem bratu muslimanu u potpunosti promijenio život. On pripovijeda: ''Te noći došao sam kasno kući. Djeca su spavala, a ja sam, da mi Allah oprosti i smiluje se, upalio video i sjeo da gledam neke nemoralne filmove. Najednom sam čuo kako se sobna vrata otvaraju i na njima se pojavila moja mala kćerkica koja je tada imala nepunih pet godina. Čim je ugledala razvratne scene na ekranu televizora, iako se tek probudila, rekla je:
'Babo moj, to je sramota... sramota!' Te njene riječi potpuno su me skrhale. Ona se vratila u svoju sobu. Ugasio sam video i ušao u njenu sobu, ali je ona već bila ponovo zaspala i nisam htio da je budim. Sutradan, dok sam bio na poslu, supruga me nazvala rekavši da mi se ta djevojčica razboljela i da je trebam hitno odvesti ljekaru. Žurno sam došao kući, a ona je već bila bez svijesti. Otišli smo u bolnicu i ona je nakon nekoliko dana, ne prozborivši više nijednu riječ, umrla. Zadnje riječi koje sam od nje čuo bile su: 'Babo moj, to je sramota, sramota!''' Ovo nam kroz suze priča otac djevojčice koji se nakon njene smrti iskreno pokajao i vratio islamu. Sigurno je ova djevojčica, pored prirodne urođene vjere i stida koji je Allah, dž.š., usadio u srce svakog djeteta, imala i hairli majku koja se trudila da je odgoji na najbolji način.
Mnogi roditelji, pa čak i oni koji se pridržavaju Allahovih propisa, ne obraćaju pažnju na svoje riječi i postupke koje urade pred svojom malom dječicom. A djeca itekako razumiju i pamte.