"Islamska sehara" Selam Alejkum

"Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah."Mršteći se odgovorih joj: "Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan."
Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur´an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku'u, ili na sedždi ili kako, podignutih ruku prema nebesima, upućuje dove Gospodaru nebesa i Zemlje. Takva je bila jutrom i večeri, kao i sredinom noći, te dok bi obavljala noćni namaz. Nije napuštala ibadete, niti se zamarala. Ja sam joj sušta suprotnost. Pratila sam modne časopise i gubila vrijeme čitajući knjige o romantičnim ljubavima mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivala sam video-kasetama i televiziji.Tog jutra, veoma važnog za mene, ugasila sam video-rekorder nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku začuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžida. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajući na djelo koje je vrednije od spavanja. Međutim, pored toga, legoh u postelju.Do mene je došao topli glas moje sestre Munevere: "Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah."Mršteći se odgovorih joj: "Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.""Dođi i sjedi pokraj mene," reče mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjećajući iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: "Evo, sjela sam. Šta želiš?"
Tihim glasom proučila je ajet: "Svako živo biće će smrt okusiti i samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plate vaše..." (Kur'an).Nakratko je zastala, a zatim me upita: "Da li vjeruješ u smrt?Odgovorih: "Naravno da vjerujem.""Da li vjeruješ da ćeš polagati račun za svaki mali i veliki grijeh?"Rekoh: "Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta, a isto tako i život je dug."Začuđena naivnošću moga odgovora reče: "O, sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?! Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlađa od tebe, a preselila je u saobraćajnoj nesreći?"Počela mi je nabrajati i druge slučajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: "Smrt ne poznaje godište čovjeka. Godine nisu mjerilo smrti."
Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: "Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrću. Mislila sam da ćemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora."
Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo."Vjerovatno ću ove godine ići na dalek put... na drugo mjesto... možda, o, Lejla... životi su u Allahovoj ruci..." Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na činjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno neće još dugo živjeti. Međutim, ko ju je obavijestio o tome... ili je to ona pretpostavljala?Upitala sam je: "Šta ti je? O čemu razmišljaš?"
Progovorila je ovaj put snažnim glasom: "Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako! Možda ću duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ćeš ti živjeti? Možda još 20 godina...ili 40. A šta onda? Među nama nema razlike, jer ćemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru. Zar nisi čula govor Allaha, s.v.t.:"... i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden - taj je postigao ono što je želio."

Soba se polahko puni ženama. Svaka se selami sa mnom i dovi za bereket.
"Allah te blagoslovio i svaku ti blagodat dao! Allah vas sjedinio u dobru!"

Svaka dovi za blagoslov i dobro potomstvo. Nakon nekoliko minuta ostajem sama prizivajući daleku prošlost. Suza neprimjetno skliznu iz moga oka. Sjetih se majke kako moli Allaha, dž.š., da mi da dobrog muža. Kao u snu vratih se unatrag prelazeći u mislima duge godine.

Jutro tog dana. Gdje mi je majka? Gdje je otišla? I ako imam samo pet godina, moj glas je odjeknuo u sobi. Ponovih pitanje: gdje mi je majka? Odgovaraju mi samo moje suze. Neko dodade slabim glasom, isprekidanim plačem: "U džennetu je ako Bog da."Toga dana nisam znala ko jače plače. Moj trogodišnji brat, ljudi oko nas ili ja. Uhvatih brata za ruku i krenuh u potragu za majkom. Naše male nožice se začas zamoriše od trčanja tamo-amo. Popeli smo se na sprat. Otvorili vrata svih soba. Razgledali kuhinju. Uprkos našem trudu, ne nađosmo je. Tada se uvjerih da majka nije u kući, pa zagrlih brata i zaplakah. Gdje je nestala?

Napokon se sjetih sva radosna. Preostalo je jedno mjesto na kojem je nismo tražili. Staro drvo. Oduvijek je voljela da sjedi u njegovoj sjenci. Potrčasmo niz stepenice. Brat pade nemoćan da me stigne. Međutim, na kraju ugledasmo samo drvo. Uzalud smo gledali u široku krošnju i prostor koji je zahvatio njen ugodan hlad. Majke nema ...

Odjednom začuh dozivanje muškaraca. Ubrzo prođoše ispred nas noseći nešto na ramenima. Brat me upita šta to nose. Odgovorih mu, sa dječijom bezazlenošću: "Ovo je nešto teško jer svi zajedno učestvuju u nošenju."Ne znadoh tog trenutka da je to, ustvari, moja majka. A da sam znala, uhvatila bih se za nju i ne bih je pustila da ode.

Muškarci nestaše. Glasovi utihnuše i zavlada tišina. Brat i ja sjedosmo igrajući se na zemlji, u hladu drveta, kao onda kada je naša majka bila tu, u blizini. Ovo je bio prvi puta da smo izašli u bašču bez obuće, a da nas niko nije opominjao. Igrali smo se u tišini sve dok ne dođe jedna od mojih rodica i ne uvede nas unutra.

Osvanu i novi dan. Ponovismo našu jučerašnju potragu zavirujući na svako mjesto. Sva iznemogla rekoh bratu koji je plakao: "Vratiće se ona, vratiće se!" Moja stara nana dotrča privučena našim plačem. Zagrli me i osjetih njenu suzu na mojoj kosi.

Još uvijek se sjećam onoga dana kad smo posjetili majku u bolnici. Otac me donio do njena kreveta govoreći: "Došla je Aiša." Zagrlila me i poljubila, kao i moga brata. Suze su joj lile niz lice dok je stiskala moje ručice. Ljubila ih je tako snažno da mi je to i danas u sjećanju. Posljednje riječi koje sam čula od nje su bile: "Ostavljam vas Allahu koji ne iznavjerava ono što Mu se povjeri." Zatim žestoko zaplaka pokrivajući lice. Izađosmo iz njene sobe uplakani.

Prođe pet godina od tada. Toga dana vratih se sa bratom kući nakon posjete našoj nani. Sjedila je nepoznata žena u kući moga oca. On reče: "Ovo je Esma. Poselamite se s njom." Nije mi bila majka, ali je bila zaista divna supruga mome ocu. Brinula se o našem dobrom odgoju. Pratila je moju nastavu s pažnjom. Davala je meni i mome bratu sve što smo htjeli, pa čak i više. Veoma često bismo je našim postupcima znali naljutiti, ali ona je bila strpljiva i razumna žena. Nijedan minut svoga života nije protraćila beskorisno. Njen jezik je stalno bio vlažan od spominjanja Allaha, dž.š. Sabrala je kod sebe vjeru i lijepo ponašanje, i uspjela popuniti veliku prazninu u našem životu.

Kada sam je poslije upitala: "Gdje je ono nasilje i loši postupci kojima se odlikuju supruge ostalih očeva prema svojoj djeci", ona mi odgovori: "Ja se bojim Allaha, dž.š., i očekujem nagradu od Njega za svako svoje djelo. Vi ste meni povjeren emanet. Ne čudi se! Čak i dok te češljam, očekujem nagradu za to. Aiša, koliko znaš Kur'ana napamet? Zar ja nemam nagradu za to? Zar nemam nagradu što se brinem o tvome dobrom odgoju? Sve ovo ja radim samo tražeći nagradu od Allaha, dž.š."

Odjednom se začu kucanje. Uđe supruga moga oca. Nazva selam i prouči dovu. Poljubih je u čelo. Reče mi, a suza joj zaiskri u oku: "Nemoj zaboraviti da očekuješ nagradu za svako svoje djelo." Zatim doda uz osmijeh: "Naučila si napamet hadis Poslanika, s.a.v.s.: "Ako žena klanja pet namaza i posti ramazan i sačuva svoj polni organ, i bude pokorna mužu, biće joj rečeno: "Uđi u Džennet na koja vrata poželiš."

A sada je došlo vrijeme primjene.

Rekoh u sebi: "Nije moj babo pogriješio kada se oženio ovom dobrom ženom. Nije moj babo pogriješio kada se oženio ženom koja se boji Allaha.

Iz knjige "Zemenu-l-kadim"

Preveo: Gonđo Muamer -Saff

Probudila sam se rano, po običaju... iako mi je danas neradni dan. Moja mala kći Merima također se navikla rano ustajati.

Sjedila sam u svojoj radnoj sobi obuzeta knjigama i papirima.

'Mama, šta pišeš?'

'Pišem pismo Allahu.'

'Da li mi dopuštaš da ga pročitam, mama?'

'Ne, ljubavi moja, ovo je lično pismo koje ne želim da bilo ko čita.'

Merima je izašla tužna iz moje radne sobe, ali je stalno ponavljala to pitanje. Ja sam je redovno odbijala. Proteklo je tako nekoliko sedmica. Pošla sam u njenu sobu, ali mi je prvi put djelovala zbunjeno... Zbog čega je bila zbunjena?

'Merima, šta pišeš?' Još više se zbunila... 'Ništa, mama' – odgovorila je, 'ovo su moji lični papiri.' Šta je to napisala moja devetogodišnja kći i boji se da ja to vidim!!?
'Pišem pisma Allahu, kao i ti...' - odjednom je zastala, a potom me upitala: 'Da li će se sve obistiniti što pišemo, mama?'

'Naravno, kćeri moja, Allah uistinu sve zna...'

Nije mi dopustila da pročitam ono što je napisala. Izašla sam iz njene sobe te se uputila prema Rašidu da mu, po običaju, pročitam novine. čitala sam novine ali mi je misao bila s mojom djevojčicom. Rašid je primijetio moju rastresenost... pomislio je da je on razlog tome... pokušao me nagovoriti da angažujemo medicinsku sestru da se brine o njemu... kako bi mi olakšao. Dragi Allahu, nisam željela da to pomisli... Zagrlila sam ga i poljubila u čelo koje se znojilo zbog mene i moje kćeri, Merime. Objasnila sam mu šta je razlog moje brige i rastresenosti.

Merima je otišla u školu a kada se vratila zatekla je doktora u kući. Požurila je da vidi svoga nepokretnog oca. Sjela je do njega djetinji ga zadirkujući.

Doktor mi je objasnio da je Rašidovo stanje veoma kritično. Zanemarila sam činjenicu da je Merima još uvijek dijete i bez imalo obazrivosti kazala sam joj da je doktor rekao kako srce njenog dragog oca, koji je puno voli, polahko slabi i da neće živjeti duže od tri sedmice.

Merima se zaprepastila. Stalno je plakala govoreći: 'Zašto se sve ovo dešava babi, zašto???'

'Moli se za njegovo izlječenje, Merima! Moramo biti hrabre! Ne zaboravi na Allahovu milost i da je On, sve u stanju učiniti. Ti si babina mala i jedina kći.'

Merima je poslušala svoju majku, prikupila hrabrosti i rekla: 'Moj babo neće umrijeti!'
Merima je svako jutro ljubila svoga babu u obraz. Jednog dana ga je pogledala nježnim i umiljatim pogledom govoreći mu: 'Kako bih voljela da me jednog dana otpratiš do škole.' Njenu veliku tugu pokušao je ublažiti riječima: 'Ako Allah da, doći će dan kada ću te otpratiti, draga moja Merima.' On je bio potpuno svjestan da neće moći priuštit to zadovoljstvo svojoj kćerkici.

Merimu sam otpratila u školu. Kada sam se vratila kući radoznalost me tjerala da pročitam pisma koja je pisala Allahu. Tražila sam ih u njenom stolu ali nisam ništa pronašla. Dugo, dugo sam ih tražila, ali bez rezultata. Gdje ih je ostavila? Da li ih je pocijepala nakon što ih je napisala? Možda su ovdje... Merima je puno voljela tu kutijicu. Tražila ju je od mene dok je nisam ispraznila i dala joj... Allahu dragi, u kutijici je mnogo pisama, i sva su pisana Allahu!

Gospodaru moj, neka naša maca okoti puno malih mačića... da joj nadomjeste mačiće koji su joj pomrli!!!

Gospodaru moj, neka moj tečić bude uspješan u školi, zato što ga ja puno volim!!!
Gospodaru moj, učini da ruže u našoj kući brzo rastu kako bih svakog dana kidala po jednu ružu za moju učiteljicu!!!

Bilo je mnogo pisama. Između ostalog, pisala je:

Gospodaru moj, povećaj pamet našoj sluškinji zato što sekira moju majku...

Allahu, sve molbe iz pisama su joj bile uslišane: Uginuo je pas našeg komšije prije heftu dana, naša maca se okotila i ima puno mačića, Ahmed je uspješan u školi, ruže su porasle i Merima ih svakodnevno bere za svoju učiteljicu... Allahu, zašto Merima ne moli za izlječenje svoga oca!?? Puno puta sam je poticala na to... Iz misli me prenu zvuk telefonskog zvona. Sluškinja se javila i pozvala me: 'Gospođo, učiteljica.'

Učiteljica! Šta se desilo sa Merimom? Da li je nešto uradila? Obavijestila me da je Merima pala sa četvrtog sprata kada je išla u stan svoje učiteljice, koja je toga dana bila odsutna, kako bi joj dala ružu. Nagela se na balkon... ruža je pala... pala je i Merima...

Udarac je bio izuzetno snažan. Nismo ga mogli podnijeti ni ja ni Rašid. Od siline tuge njemu se ukočio jezik i od tada on više ne može govoriti.

Zašto je umrla Merima? Ne mogu odagnati misli na smrt svoje voljene kćerkice... Svaki dan sam išla do njene škole, kao da je pratim. Sve sam radila što je moja curica voljela. Svaki kutak u kući podsjećao me na nju. Sjećam se njenog smijeha koji je našu kuću ispunjao životom...

Prošle su godine od njene smrti, a kao da se to juče desilo. U petak ujutru došla mi je sluškinja, sva uplašena. Rekla mi je kako je čula nekakve zvuke iz Merimine sobe. Allahu, da li je moguće da se Merima vratila??? Ovo je ludilo!!!

Ti samo maštaš... Noga nije kročila u tu sobu otkako je umrla Merima. Rašid je bio uporan da trebam ući i vidjeti šta se čulo. Stavila sam ključ u vrata. Moje srce je snažno lupalo... Otvorila sam vrata i, nisam se mogla kontrolisati. Sjela sam i plakala, plakala... Bacila sam se na njen krevet, a on se klimao... Ah, sjetila sam se, stalno mi je govorila da se klima i da škripi kada se pokreće. Zaboravila sam pozvati stolara da ga popravi. Ali, sada nema koristi... Šta je uzrokovalo zvuk??? Da, to je zbog pada levhe na kojoj je bila napisana Ajetu'l-Kursijja koja je bila okačena da bi je Merima svakodnevno čitala dok je nije naučila napamet. Kada sam podigla levhu kako bih je ponovno postavila na zid pronašla sam papirić koji je Merima okačila na poleđini. Allahu, to je jedno od njenih pisama... Šta je bilo napisano u tom pismu!?? Zašto ga je Merima stavila iza Ajetu'l-Kursijje??? To je bilo jedno od pisama koje je Merima pisala Allahu...

Bilo je napisano:

Gospodaru moj! Gospodaru moj! Daj da ja umrem a da moj babo živi!

Pisala mi je prije nekoliko sedmica… Zeljela se upoznati sa Islamom… Trazila je istinu.
Dzenifer, osamnaestogodisnja kanadska djevojka; medutim, ona nije poput ostalih djevojaka njene generacije.. sta vise, nije poput vecine arapskih djevojaka nasih pozapadnjenih sredina. Ona je osjecala da zivot ima cilj i svrhu, i da istina mora biti teznja svakog covjeka.

Nastojali smo je upoznati sa nekim segmentima Islama. Postojala je jos jedna osoba koja joj je pomagala da se upozna sa Islamom, ona ju je i uputila na nasu stranicu..

Razgovarao sam s njom o Kur'anu i o tome da je on nadnaravna knjiga koja potvrduje cijelom svijetu da je Islam istinita Allahova vjera.

Proslo je vise od 1400 godina, a Kur'an nije dozivio nikakve izmjene niti je iskrivljen. Kopija Kur'ana prisutna u Egiptu nista se ne razlikuje od one u Americi, Kini i Japanu.
Govorio sam joj i o naucnim cinjenicama do kojih je stigao svijet nakon ostvarivanja revolucionarnog napretka na polju tehnologije i nauke koristenjem komplikovanih sredstava za naucna istrazivanja, dok su ove cinjenice bile prisutne u Allahovoj Knjizi od vremena kada je poslan Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u mekansku pustinju.
Obavijestio sam je o tome kako je Allah izazvao stanovnike arapskog poluostrva da nacine knjigu slicnu Kur'anu i da im to nije poslo za rukom iako su bili izvanredni retoricari i vitezi rijeci.
Dani su prolazili, a ona je neprestano pitala o Islamu, upoznavajuci se sa njegovim ljepotama.
Jednog dana je pitala o islamskm praznicima, te sam joj pojasnio kako muslimani proslavljaju svoja dva bajrama. Zatim sam na trenutak zastao i upitao je: "Zar nije doslo vrijeme?"
Odgovorila je: "Da!"
Njen odgovor me je silno obradovao… Ali sam zelio biti siguran.
Upitao sam je: "Mislim je li doslo vrijeme da prihvatis Islam?"
Rekla je: "Da! Znam."
Rekao sam joj dok je moje srce obuzimala radost i zahvala Allahu: "Sada!"
Rekla je: "Da!"
Pitao sam je: "Smijem li znati tvoj broj telefona?"
Dala mi je broj. Pohitao sam je nazvati.
Rekao sam joj: "Objasnio sam ti kako se ulazi u Islam. A sada je na tebi da to i prakticno primijenis."
Objasnio sam joj znacenje sehadeta na engleskom, zatim sam je pozvao da ponavlja za mnom.
"Eshedu en la ilahe illa Allah.."
Ponavljala je dok je njen glas, malo pomalo naginjao ka placu.. Nastavio sam:
"We eshedu enne Muhammeden abduhu we resuluhu."
Ponovila je moje rijeci tonom koji je bio blizak placu..da bi zatim pocela naglas plakati. Pitao sam je zasto place. Da li je tuzna.
Rekla je: "Ovo nisu suze zalosti."
Pitao sam je: "Zasto places? Tako mi Allaha ti su na putu velikog dobra. Allah te je izabrao da prihvatis Islam pored miliona ljudi koji su ostavili Islam. I pored toliko muslimana koji se ne pridrzavaju svoje vjere. Zasto places?"
Odgovorila je, nastavljajuci da place: "Ne znam!"
Pojasnio sam joj kako ju je Allah pocastio velikom blagodati. I da joj Allah oprasta sve ono sto je uradila prije Islama. Trazio sam od nje da moli Allaha za mene da mi oprosti grijehe.. Spustio sam slusalicu, uz obecanje da ce putem Interneta poceti uciti kako da klanja namaz dok ne bude u stanju da se susretne sa muslimanima u njenom gradu.
Nakon nekog vremena dosla je da razgovaramo, pa sam je upitao: "Zasto si plakala?"
Rekla je: "Zaista, ne znam zasto sam plakala. Cudno sam se osjecala. U srcu sam osjetila srecu. Osjetila sam sigurnost i ljubav. Osjetila sam da je Islam istina."
Tako mi Allaha, osjetio sam tugu, jer mnogi od nas nisu nikada osjetili ovakvo nesto. Uzviseni Allah je ucinio Kur'an lijekom za srca od svake bolesti. I ucinio je Islam lijekom za probleme covjecanstva. Kako su samo predivni ovi iskreni osjecaji kada se pojave iz prsa novih muslimana.

Sjećao se svoje nane i njenih upozorenja da obavi svoj namaz na vrijeme: «Moj sine, ne bi trebao ostavljati svoj namaz do ovog kasnog vremena !» Njegovoj je nani bilo sedamdeset godina, ali kad god bi čula ezan, hitro poput strijele odazivala bi se na mujezinov poziv.
On, naprotiv, nikad nije mogao savladati svoj ego da ustane na molitvu. Šta je god radio namaz mu je bio na posljednjem mjestu i uvijek ga je žurno obavljao da bi stigao na vrijeme. Razmišljajući o tome, ustao je i shvatio da je ostalo još samo petnaest minuta do ezana za jaciju. Brzo je uzeo abdest i klanjao akšam.

Dok je činio tesbih, ponovo se sjetio svoje nane i postidio se svoje molitve. Ona je klanjala s takvom skrušenošću i mirom. Počeo je sa svojom dovom, zatim se spustio na sedždu i ostao u tom položaju neko vrijeme. Bio je u školi cijeli dan i bio je tako umoran...
Naglo ga je probudio čudan zvuk, buka i vrištanje. Oblio ga je leden znoj. Razgledao je oko sebe, u svakom pravcu u kojem bi pogledao - bili su ljudi. Velika gužva. Neki su stajali sleđeni, gledajući oko sebe, neki su trčali lijevo i desno, potpuno izgubljeni, dok su neki klečali na koljenima sa skupljenim rukama, samo čekajući... Ispunio ga je čisti strah i panika kad je shvatio gdje se nalazi. Bio je to Sudnji dan!!!

Dok je bio živ slušao je o polaganju računa na Sudnjem danu, ali to mu se činilo tako dalekim! Da li ovo može biti plod njegove mašte, nešto što je njegov um izmislio?! Ne, iščekivanje i strah su bili tako veliki – nemoguće je da ovo nije stvarnost. Ispitivanje je i dalje trajalo. Počeo je očajnički trčati od čovjeka do čovjeka pitajući da li je njegovo ime prozvano. Niko mu nije mogao odgovoriti.

Iznenada, začuo je kako neko proziva njegovo ime, te se more ljudi rastavilo i napravljen je prolaz za njega. Dvojica su ga zgrabila za ruke i vodili naprijed. Ne gledajući, prolazio je kroz gužvu. Meleki su ga doveli do centra i tu ostavili. Dok mu je glava bila oborena, čitav njegov život mu je prolazio pred očima, kao kakav film.

Vidio je svog oca kako trči sa predavanja na predavanje, trošeći svoje zdravlje na putu islama. Vidio je svoju majku kako poziva goste u njihovu kuću, postavljajući jednu sofru, dok je drugu podizala. Branio se: »I ja sam uvijek bio na tom putu. Pomagao sam drugima. Širio sam Allahovu riječ. Obavljao namaz. Postio ramazan. Šta god nam je Allah naredio da činimo, činio sam. Što je Allah zabranio, nisam radio.» Počeo je plakati i razmišljati o tome koliko je volio Allaha. Znao je da sve što je uradio u životu nije bilo onoliko koliko Allah zaslužuje. Znao je da je Allah njegov jedini Zaštitnik...

Znojio se i tresao kao nikad u životu. Oči su mu bile uperene na vagu djela, čekajući odluku. Konačno, odluka je donesena. Dva meleka, držeći listove papira u rukama, okrenuli su se prema gomili ljudi. Noge su mu bile pred kolapsom. Sklopio je oči kada su počeli čitati imena onih koji idu u džehennem. Njegovo su pročitali prvo. Pao je na koljena i vikao iz sveg glasa kako to ne može biti. «Kako ja mogu ići u džehennem? Služio sam druge cijeli moj život, širio sam Allahovu riječ među drugim ljudima...»

Zamaglilo mu se pred očima, tresao se cijelim tijelom. Ona dva meleka su ga uzela za ruke. Dok su mu se noge vukle, vodili su ga kroz gomilu prema ivici vatrene džehennemske provalije. Vikao je i očajnički razmišljao ima li iko od ljudi da mu pomogne... Dozivao je sva dobra djela koja je uradio: pomaganje svom ocu, svoj post, svoje namaze, Kur´an koji je čitao, pitao je da li mu ijedno od tih djela može pomoći!? Ali, meleki su ga i dalje vukli prema džehennemu.

Približili su se Vatri. Njegov posljednji pogled unazad... Zar nije Resulullah, s.a.v.s., rekao koliko je čista osoba koja se kupa u rijeci pet puta svaki dan, toliko i namaz obavljen pet puta dnevno čisti od grijeha?! Počeo je vikati: «Moj namaz? Moj namaz?»
Dva se meleka nisu zaustavljala i došli su do same ivice ambisa džehennemskog. Osjećao je vatrene plamenove po svome licu. Nada se potpuno ugasila, osuđen je na vječnost u vatri... Jedan od meleka gurnuo ga je i on je padao, gledajući dno koje je bilo sve bliže i bliže... Odjednom, čvrsta ruka ga je zgrabila i povukla nazad. Obrisao je prašinu sa očiju i vidio starog čovjeka bijele, duge brade. Upitao ga je: «Ko si ti?» Stari čovjek je odgovorio: «Ja sam tvoj namaz.»
«Pa, gdje si do sada? Spasio si me u zadnji momenat! Još malo i završio bih na dnu džehennema!»

Stari se čovjek nasmijao i rekao: «Pa i ti si mene obavljao u zadnju minutu, zar si zaboravio?!»

U tom trenutku otvorio je oči i podigao glavu sa sedžde. Bio je sav mokar od znoja. Slušao je glasove koje dolaze spolja i čuo je ezan za jaciju. Brzo je ustao i otišao uzeti abdest.

«A teško klanjačima, koji namaz svoj kako treba ne obavljaju!» (El-Ma´un:4, 5)

Čovjek je otisao u brijačnicu da ošiša svoju kosu i skrati bradu kao i obično. Počeo je pričati sa berberom koji ga je zabrinuo. Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.

Berber je rekao: “Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da bog postoji kao što si ti to rekao. “Začto si to rekao?“- upitao je čovjek.

„Pa to je tako jednostavno samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti boga koji dopušta ove stvari.“ Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se, ali nije želio odgovoriti bez argumenata.

Berber je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao iz brijačnice ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan).

Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao je berberu: “Znaš šta? Beberi ne postoje: „Kako ne postoje?“- upitao je berber. „Ne!„-čovjek je uzvikuo. „Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesređenih, kao što je onaj na ulici: „Ah, berberi postoje samo što ljudi ne dolaze nama.“ „Tačno!”- potvrdio je čovjek.

„To je poenta. Bog postoji, samo što ljudi ne vjeruju u Njega, i ne klanjaju Mu se, i zato je toliko boli i patnje na svijetu.”

Jedne veceri u nekom mesdzidu zanocio je jedan covjek. On je usao u ovaj mesdzid kako bi cijelu noc proveo u namazu. Kada svi odose svojim kucama, covjek poce klanjati... Kako je noc prolazila, u jednom trenutku zacu se nesto. Bas kao da je neko usao u mesdzid. Ovaj sto je klanjao pomisli da je dosla neka cijenjena osoba, u dusi mu pocese puhati vjetrovi licemjerja.

Rece samom sebi:
- Na ovako uzviseno mjesto covjek dolazi samo radi ibadeta Allahu. Ovaj dobri covjek ce obratiti paznju na mene, vidjet ce moj namaz, cut ce moj ibadet, shvatit ce moju vrijednost…
Sve do sabaha nadje se u ibadetu. Cak ni za tren ne zatvori oci, vec je jecao i plakao… Cas je teobu cinio, cas istigfar, cas je zikrom zauzet bio. Jednom rijecju, dobro se pokazao...
U sehur vaktu, kada se okolina razdani i unutrasnjost mesdzida se rasvijetli. Covjek se okrenu i vidje kako u cosku lezi jedan pas i spava. Dakle, onaj zvuk u noci dosao je od ove zivotinje.
Ovom brigom izgorje covjekova dusa, krv mu se sasusi , sa trepavica mu kisa suza nagrnu… Udari se po grudima i rece:
- O, neodgojeni covjeke! Allah te je ove veceri odgojio ovim psom. Cijelu vecer si cinio ibadet da bi pas vidio. Sta bi bilo da si jedno vece ostao budan radi Allaha... Tesko tebi!

Licemjerstvo je zastrasujuca katasrofa. Od njega treba bjezati kao od divlje zvjeri, jer ta bolest je ono sto unistava sva dobra djela.

Pise "U okviru priprema za iznenadna svakodnevna putovanja nudimo putnicima pojedinosti jednog takvog (putovanja).

1. Licna karta:

Ime: sin Ademov
Drzavljanstvo: zemlja (prasina)
Adresa: kuca prolaznosti.
Starost: "Allah sigurno nece ostaviti u zivotu nikoga kome smrtni cas (edzel) njegov dodje." (Qur'an).

2. Mjesto trenutnog boravka:

Kuca sa cetiri zida…
Prvi zid zavrsava smrcu.
Drugi zid zavrsava u kaburu.
Treci zid zavrsava s polaganjem racuna.
Cetvrti zid zavrsava ili s dzennetom ili s dzehennemom (da nas Allah sacuva).

3. Pojasnjenje oko putovanja:
Tacka polaska: Dunjaluk-kuca prolaznosti.
Termin putovanja: "Sasvim neocekivano ce vam doci." (Qur'an).
Rezervacija karte: Nema potrebe za rezervacijom niti za njenom ovjerom, "…svako zivo bice ce smrt okusiti." (Qur'an).
Obaveze osiguranja: "I bojte se Dana kad cete se svi Allahu vratiti…" (Qur'an).

4. Stvari koje je dozvoljeno ponijeti:

-Kefini i konci.
-Stalna sadaka.
-Dobro djelo.
-Nauka kojom se okoriscava.
-Cestito dijete koje moli za njega.
-Visak kilograma koji je dozvoljen: "I onim, sto vam je potrebno za put, snabdijte se." (Qur'an).

5. Napomena; Da bi putovanje, insa'Allah, bilo srecno i uspjesno trazi se od svih putnika slijedjenje uputstava koja se navode u Allahovoj Knjizi i sunnetu Resulullaha,
Zatim, biti pokoran Allahu, voljeti Ga i osjecati strahopostovanje prema Njemu i ciniti dobrocinstvo roditeljima.
Takodje, tvoja hrana, tvoje pice i tvoja odjeca trebaju biti halal.
Uz to potrebno je stalno se prisjecati smrti.

Radi vece obavijestenosti pozeljno je biti u stalnoj povezanosti s Allahovom Knjogom i sunnetom Njegovog Poslanika saws.

"…I nastojte da zasluzite oprost Gospodara svoga i dzennet prostran kao nebesa i Zemlja." (Qur'an).

Kad smo se sreli na putu ezan je ucio.
-¨Hajde, dodji sa mnom u dzamiju...¨- rekao sam ¨... znas da je danas dzuma!?¨
-¨Znas i ti, da ja ne idem u dzamiju!¨
-¨Znam, ali stvarno bih zelio da znam razlog.¨
-¨Pa ne znam ne mogu, znas i brinem se da mi se nece pegla na hlacama pokvariti¨
Samo sam se nasmijao.

-¨Vjerovatno se salis, zar i zbog toga moze da se ne ide u dzamiju?¨
-¨Ozbiljno ti kazem, znas da pazim na svoje odijevanje a posebno volim zeleno.¨ I stvarno, bilo je tako. Odjeca koju je oblacio bila je stvarno lijepa, uvijek je birao da to bude zelena boja i uvijek je bila ispeglana.

-"U redu," rekao sam - "zar nisi nikad u zivotu isao u dzamiju?"
-"Dok sam bio dijete isao sam sa djedom par puta, ali tad nisam razmisljao o tome hoce li mi hlace na koljenima da izblijede i mislim da vise nikako necu ici u dzamiju."

-' Ono sto je rekao zaista me je zbunilo i pokajao sam se sto sam otvorio ovu temu.
Poslije smo se pozdravili i rastali. Dva mjeseca nakon toga naseg razgovora rekli su mi da je u dzamiji. Odmah sam otisao, bio je ispred safova koji su bili poredani za namaz u dzamijskoj basti. I opet je bilo zeleno, polahko sam mu se priblizio i tihim glasom prozborio:

-"Rekao si da nikako neces dolaziti u dzamiju!?"

Nista nije odgovorio, lezao je na tabutu koji je bio prekriven zelenim!

Jedini preživjeli brodolomnik je bio izbačen na jedno malo, nenaseljeno ostrvo. Molio se usrdno Allahu, dž.š., da ga spasi i svaki dan je osmatrao horizont ne bi li ugledao neki spas, ali spasenje nije dolazilo. Izmoren, na kraju je uspio napraviti malu kućicu od nanesenog drveta, da bi se zaštitio od nevremena i da bi sačuvao nešto malo svoje imovine. Ali, jednoga dana, poslije lutanja u potrazi za hranom, našao je svoju malu kućicu u plamenu, umotanu dimom koji se dizao visoko u nebo. Najgore se desilo, sve je otišlo u nepovrat.
Bio je ispunjen očajem i bijesom. “Allahu, kako si mi mogao ovo učiniti?”-plakao je. Sljedećeg jutra je bio probuđen zvukom broda koji se približavao ostrvu. Došlo je dugo očekivano spasenje.
“Kako ste znali da sam ovdje?!”- pitao je iscrpljeni čovjek svoje spasioce. -“Vidjeli smo tvoju signalnu vatru”- odgovorili su.
Ljudi se lahko obeshrabre kada im stvari loše krenu, ali čovjek ne smije nikada gubiti nadu u Allaha, jer On brine o nama čak i kad smo u najvećim nevoljama...
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu...”
(Kur’an; II/186)

Jednog dana pobjesneli kafir Ebu Dzehl uze saku kamenja i htede da proveri Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Ovaj nevernik crnog srca bio je ispred svih u svom dusmanluku. Nikako nije mogao preci iz svijeta mrznje u svijet vjere.
Sa sejtanskim osmehom na licu stade pred Resulullaha, s.a.v.s., i rece:
- O, Ahmede! Sta mi je u dlanu? Brzo kazi! Kad vec posedujes nebeske tajne, ako si Pejgamber, onda kazi sta mi je skriveno u ruci!
Allahov Poslanik , s.a.v.s., mu rece:
- Hoces li da ja kazem sta je to ili neka to sto ti je u ruci kaze ko sam ja? Neka potvrde moj ugled, sta zelis od to dvoje?
Ebu Dzehlove oci zasijase nadom:
- Ovo je jos cudnije! Neka oni kazu ko si ti!
Dzenab-i Mustafa, s.a.v.s., taj pejgamber blage naravi, rece:
- Da, Uzviseni Allah je kadar da ucini I vise od toga!
Nakon ovoga svaki kamen u Ebu Dzehlovom dlanu poce donositi Sehadet:
- Ne postoji ni jedno drugo Bozanstvo dostojno ibadeta ; jedino se Jedinom i Uzvisenom Allahu robuje. Muhammed je Allhov Poslanik...
Kada cu ove rijesci Ebu Dzehl se zavrte kao vodenicni tocak. Sa mrznjom je bacio kamenje na zemlju i otisao.

Da, i kamenje ga je selamilo i Sehadet donosilo. Kako god bilo, nezahvalni insan bio je nemarniji od njih...