Posadio jedan čovjek ružu. Zalio ju je vodom i prije nego je procvala odluči je pobliže ispitati. Vidjeo je pupoljak koji uskoro treba procvjetati, ali vidje i da je pupoljak sav okružen bodljama. Pomisli: “Kako jedan tako divan cvijet može doći iz biljke prekrivene tolikim bodljama?”
Tuga ga savlada te zaboravi i dalje zaljevati cvijeće. I malo prije nego će procvasti… ruža uginu.
Tako je i s većinom ljudî. Svaka duša ima svoju ružu. Najljepši Božanski kvaliteti, usađeni u nas rođenjem, rastu usred bodlji naših loših djelâ i potupaka. Većina gleda sebe i vidi samo bodlje, mahane.
Očajavamo, smatramo da ništa dobro ne može od nas doći. Zaboravljamo “zaljevati” ono dobro u nama, i to dobro, na kraju, ugine. Skoro nikada ne uvidimo mogućnosti koje imamo.
Neki ljudi ne vide ružu u sebi, neko im treba pokazati. Ne zadrži se na bodljima drugih već pronaći ružu u njima.
Ovo je jedna od osobina ljubavi. Gledati u drugu osobu, znati njene stvarne grješke i takvu je prihvatiti u životu. Ali istodobno prepoznati i plemenitost koja čuči u njoj. Pomoći drugima da shvate da mogu prevazići svoje mahane.
Pokažemo li im ružu u njima pobijedit će svoje bodlje. Samo tako cvat će uvijek iznova.
